Katedrala svetoga Jakova

Šibenska katedrala svetog Jakova zasigurno spada među najznačajnije spomenike ne samo hrvatske već i svjetske kulture baštine. U gustoj urbanoj strukturi grada, na mjestu starije crkve, podignuta je u obliku trobrodne bazilike s tri apside. Početak gradnje izvođen je u gotičkom, a završetak u renesansnom stilu. Zamisao o katedrali dugo je živjela u mašti Šibenčana, još od 1298. kada je Šibenik dobio biskupiju i status grada.

Ideja se počela ostvarivati dolaskom biskupa Bogdana Pulšića 1402. godine. Te godine, na sjednici na kojoj su bili biskup Pulšić, gradski knez, 45 gradskih vijećnika i službeni bilježnici, zaključeno je da se gradi katedrala na mjestu tadašnje romaničke crkve sv. Jakova.

Nemirni dani

Gradnja je počela tek 1431. i, uz prekide, trajala do 1536. godine. Uzrok tako dugoj gradnji bili su burni dani koje je proživljavao grad. Bilo je to vrijeme borbe za mađarsko-hrvatsko prijestolje između Žigmunda Luksemburškoga i Ladislava Anžuvinca, u doba ogorčenih borbi Mlečana i Šibenčana, nasilne mletačke okupacije, gubljenja samostalnosti, te učestalih upada Turaka na šibensko područje. Grad nije zaobišla ni kuga, a ni veliko siromaštvo.

Prilike u gradu stabilizirale su se 1428. godine. Konačno je biskup Bogdan Pulšić, 9. travnja 1431. godine blagoslovio temeljni kamen. U sljedećih deset godina, do 1441. godine, sazidana su tri pobočna zida, oba portala, a napravljena je i prva lijeva kapela od bijeloga kamena na kojoj je radio majstor Lovro Pinčin.

Ostavština za katedralu

Kako bi se osigurala izgradnja katedrale, 27. srpnja 1432. gradsko vijeće je zaključilo da se svi šibenski bilježnici pod prisegom obvezuju da će svim oporučiteljima spomenuti da u oporuci ostave štogod za gradnju katedrale. Bilježnici su tu svoju obvezu savjesno ispunili, što potvrđuju brojne oporuke Šibenčana. Ostavština za katedralu postala je dio tradicije grada te se može naći i u oporukama pisanim čak i u 18. stoljeću.

Majstori

Među majstorima koji su radili na katedrali nalazimo: Bonina iz Milana, Franju Jakovljeva, Antonija di Pier Paola i Lovru Pinčina iz Venecije, te domaće majstore: Andriju Budčića, Grubišu Slavčića i Ivana Dragonića. Svi ti majstori su radili u stilu venecijanske gotike. Godine 1441. iz Venecije je došao novi graditelj, Juraj Dalmatinac iz Zadra, s kojim će početi novo, veliko razdoblje gradnje do 1473. godine. Svi dokumenti nazivaju ga Juraj Matejev, a on s ponosom dodaje Dalmatinac.

Nigdje se ne spominje njegovo obiteljsko prezime. Juraj gradi u stilu cvjetne gotike. Ondašnje je društvo ovjekovječio na vrlo neobičan način, nizom kamenih glava kojima je u visini prolaznika vodoravno opasao sve tri apside. One su uvijek bile predmet pažljiva promatranja jer na promatrače ostavljaju dojam kao da ih čuju, gledaju, razumiju. Tu su tri lavlje i sedamdeset i jedna ljudska glava. Godine 1452. završava u južnoj apsidi filigranski ukrašenu renesansno-gotsku krstionicu. Dvije godine poslije (1454) završava sakristiju, a portalima dodaje «baldakine». U baldakine na sjevernom portalu postavlja kipove Sv. Petra i Pavla, svoja najbolja i najsnažnija kiparska dostignuća. Juraj umire oko 1473. godine, ne dovršivši svoje remek-djelo.

Opet poteškoće

Od 1445. pa do 1457. trajala je kuga koja je pomorila pučanstvo i rastjerala graditelje, te ih je trebalo opet okupljati. I veliki je požar 1448. zaustavio gradnju jer je uništio veliki dio grada, a izgorjela je i biskupska palača. Poslije smrti Jurja Dalmatinca radovi se neko vrijeme izvode bez protomajstora. Godine 1475. spominje se majstor Nikola Firentinac, s kojim se 1477. sklapa ugovor na deset godina. On je, držeći se konstrukcijskoga postupka svoga prethodnika, nastavio gradnju u stilu čiste renesanse te izgradio kupolu i skulpture sv. Mihovila, Jakova i Marka, a oko nje krovni kompleks i gornji dio pročelja. Posljednji kamen postavljen je 3. prosinca 1536.

Kamen i znoj

Gradnja katedrale bila je izvanredno teška. Kamenje se vadilo i prevozilo sa za ondašnje pojmove dalekih Brača, Korčule i Raba; tehnička sredstva koja su se tada upotrebljavala pri gradnjama bila su jednostavna i nisu znatno olakšavala izgradnju; podizanje teških i velikih kamenih blokova izvođeno je pomoću konopa i kolotura.

Povrh svega, gradnju su dodatno otežavali teški uvjeti života u gradu. Katedrala se gradila u najtežemu razdoblju šibenske povijesti, od 1431. do 1536. godine, kada je Šibenik bio pod tuđinskom vlasti.

Ljepotica

Katedrala ima oblik latinskoga križa. Duga je 38 metara, a široka 14; srednja je lađa visoka 19 metara, a kupola 31 metar. Njezina konstitucija jedinstvena je i originalna. U njoj se skladno ujedinjuju gotički i renesansni stil. Sva je sagrađena samo od metala, mramora i kamena, bez opeke i drva. Na pročelju se ističe lijep gotski portal, sa četiri praga u obliku luka s mnogim ukrasima. Ovaj portal predstavlja «Sveopći sud».

Na vrhu luka srednjega praga postavljeno je Kristovo poprsje, a s desne strane portala, pod baldakinima, kao na sudačkim prijestoljima, dvanaestorica apostola. Iznad portala je veliki okrugli prostor (rozeta) s kamenim koncentričnim stupićima, okružen žljebićima i lovor-vijencem. Na boku su dva gotska prozora. Sjeverni pobočni portal nazvan je «ulaz u raj». Sa strana, poput dva stražara, sjede lav i lavica koji su ujedno i postolje za oktogonalne izrezbarene stupove na čijim kapitelima stoje likovi Adama i Eve.
Na katedrali je posebno značajan istočni dio s apsidama. Osim izrazito zanimljiva kamenog krova i kupole, šibenska katedrala nema zvonika. Za vrijeme gradnje katedrale nije se uopće mislilo na zvonik, jer tada taj mali grad s nešto više od 8000 stanovnika nije imao toliko financijskih mogućnosti.

Arkade dijele crkvu na tri lađe. Dvanaest elegantnih gotskih stupova podržavaju glomazno zdanje srednje lađe i kamenoga svoda. Dok je srednja lađa visoka i osvijetljena, pobočne su niže i tamnije. U svim kapelama pobočnih lađa nekoć su stajali oltari. Danas ih ima šest. S druge strane ulaza je grobnica biskupa Jurja Šižgorića, zaslužnog suradnika Jurja Dalmatinca.

Šest polukružnih stuba vode u korski predoltarni prostor. U koru su kanoničke klupe od kamena, u čemu se očituje majstorova zamisao da u zgradi ne bude ništa od drva. Na najvišoj uzvisini nalazi se svetište odnosno oltarni prostor ili prezbiterij. Središnji glavni oltar građen je 1640. godine, a pored njega nalazi se veliki barokni dvokatni tabernakul od crvenoga mramora. Iznad njega je slika Gospe od plača, koja je donesena sa starih gradskih zidina gdje je, kako kaže predaja, nekoć ronila suze. S lijeve je strane uklesano biskupsko sjedište, ukrašeno kamenom zavjesom i vrpcama.

Krstionica

Krstionica je Jurjevo remek-djelo kićene gotike. Smještena je u prizemlju južne apside. To je okrugla mala prostorija s udubinama koje se dodiruju u stupovima. Na njihove lisnate kapitele umjetnik je u baldakine smjestio četiri mršava proroka u naboranim haljinama. Čitav je svod sakristije ukrašen.


Juraj Dalmatinac nije doživio završetak gradnje, no njegov spomenik ukrašava trg ispred katedrale, s kojega Juraj s čekićem u ruci, ponosno promatra svoje remek djelo. O izuzetnoj ljepoti i kulturnoj vrijednosti katedrale svetoga Jakova govori i činjenica da je uvrštena na UNESCO-vu listu zaštićene svjetske spomeničke baštine
(http://whc.unesco.org/en/list/963/).

Članak je izvorno objavljen u 70. broju časopisa Drvo znanja. Autor: Matej Crnogaća.

Čitateljima koji žele pročitati više informacija o Katedrali sv. Jakova, preporučujemo web stranicu Tehničke škole u Šibeniku http://pubwww.srce.hr/tssibenik/radovi/inf/ na kojoj se nalaze radovi učenika posvećeni Katedrali te originalni crteži koje su nacrtali učenici Tehničke škole smjera Građevinski tehničar. Crteže su crtali na terenu, u okviru predmeta Prostoručno crtanje.
 

Članak je originalno objavljen 24. travnja 2007. godine.