Tin Ujević:

Bura na Braču

U prozore i vratnice 
lupa bura tmurnih ura; 
dršću male dvokatnice. 
Bura. Bura. Bura. Bura. 

Kao misli zlopatnice, 
kao duše sve patnice, 
u pjesmi bez riječi 
struje hladni žmarci 
u kuće bez peći; 
tresu male dvokatnice, 
u prozore i vratnice. 
Jauču šumarci. 

Uz obalu stabla gura. 
Vjetar gruva, grmi: hura! 
Ko bi zvučna duša bila 
razapeta povrh krova? 
Odgonetah: ti si vila 
Mosora i Biokova. 
Ti se žičiš zvonkim staklom, 
ti si jecaj tog konopca, 
a nad morskim bijelim paklom 
gordi polet divljeg kopca, 
oblik lađareva ropca. 

O te muke tvoga plača, 
o te pjesme tvoga brača 
izbodene povrh drača: 
buro, ti si blokus Brača.